Epizoda 2

četvrtak, 12.08.2010.



Isprike na izbivanju, ali stvarno nisam bila u mogućnosti trošiti toliko vremena čitajući. Nadam se da sam sve propuste nadoknadila i da ću sada krenuti sa svježim startom i bez zaostataka.

Ovaj je post posvećen Magenti i Luisi, jer ne vole London.



Django Reinhardt - Don't Worry 'Bout Me



Nije se trudila dobiti sjedalo pokraj prozora, jer je željela izbjeći susret s gradom koji joj je ponekad pohodio noćne more, što je više to bilo moguće.

Zašto su ljudi voljeli taj grad? Zbog čega su skupljali novac mjesecima kako bi si mogli priuštiti takvo putovanje?

Ona ga nije voljela, ali nije ga voljela već godinama.

Dok je pažljivim pokretom savijala novine kupljene na jednom od onih velikih europskih aerodroma čiju su velebnost davno nadmašile priče o njima samima sjetila se poslijednjeg trenutka kada je osjetila ljubav prema svome rodnome gradu. Bila je gotovo petnaest godina mlađa nego što je sada i smatrala je da ulice skrivaju priče, a tumaranje istima širenjem nevidljivih krila. Prekasno je shvatila da ono što je nemoguće vidjeti niti ne postoji. I njena su krila bila izmišljena.


Zašto se vratila?
Vratila se jer se svatko mora suočiti jednom s onime od čega pobjegne. London i tada, na početku njenog putovanja, poznata lica su bili njeni bauci i okove kojih se morala osloboditi i kojima je sada brzim korakom išla ususret.


Izašavši iz zgrade aerodroma je pokušala udahnuti punim plućima, ne bi li joj zrak dao poticaj da napravi korak naprijed. Ali zrak, ispunjen smogom u njoj je probudio životinjski instinkt da se povuče. Nije joj moglo promaći pitanje : Kako sam ikada disala ovdje?

U deset godina koliko je nije bilo, zrak je postao teži, ljudi brojniji, a buka nesnošljiva.


Sjela je u taksi pokraj svoje velike naprtnjače i gitare svjesna činjenice da će joj ta odluka stanjiti već ionako tanak novčanik.

„Kuda?“ upitalo ju je mrko lice vozača.

„Na križanje Victorie i Broadwaya.“ Za suočavanje s deset propuštenih godina ipak joj je trebao još poneki sat.

Bilo je strašno koliko je malo prepoznavala grad svog djetinjstva i adolescencije. Nije znala čemu to pripisati: zaboravu ili izgradnji. Klizili su ulicama, a skretanja je osjećala samo u gibanju prtljage u lijevu ili desnu stranu. Još malo pa će stići. Ali gdje? Kući?

***

„Zaboravila si da sam se jednom vratila kako bih produžila dokumente.“ prigovorila je, a njen je glas stvarao jeku u mojoj glavi koja je izbrisala sve moje ideje u trenutku.

„Nisam zaboravila, ali ovako je efektnije. Dramatičniji je taj povratak.“ negodovala je i vrpoljila se. Izmicala je mojim mislima koje su je pokušavale okovati. „Uostalom, tada se nikome nisi ni javila. Noću si stigla i noću otišla. Zaboravit ću tu činjenicu kao što si ti zaboravila mnoge druge.“

Teatralno je zalupila vrata backstagea na kojima je u zlatnoj zvijezdi pisalo njeno ime. S glavnim glumcima nikada nije bilo lako surađivati.


***

Taksistu je dala, izbjegavajući bilokakav fizički kontakt, odgovarajuću svotu novca dodajući još poneku funtu kao zahvalu zbog šutnje. Od njega nije dobila ni osmijeh, kao da je shvatio čemu je napojnica služila. Umjesto toga je s njenim zatvaranjem stražnjih vrata stao na gas i brzo se izgubio iz vida. Ostala je ponovno sama.


Sama?

Nije ostala sama, s njom su ostale sve uspomene koje su razbile lokot kovčega u koji ih je davno pospremila. Takvom su silinom nahrupile da osvoje sva njena osjetila da nije mogla izbjeći vrtoglavicu i slabost u nogama.


Koračala je nesigurno osjećajući se sada strancem većim nego u bilokojem drugom gradu. Kao da ju je grad odbacio na isti način na koji je ona odbacila njega. Pločnik je odbijao njene korake snažnije nego što ga je ona njima pritiskala. Kada se zamjeriš gradu fizikalni zakon akcije i reakcije ne vrijedi. London joj se poput uvrijeđene žene osvećivao za svaku ružnu riječ koju je o njemu rekla, ali mu nikada nije uputila. Umorna su je koljena od ovakve osvete počela tupo boljeti. Potražila je spas u zaustavljanju pokraj kioska hineći da traži novine koje bi mogla čitati. Trafikantkinja ju je odmjeravala što je u svakoj molekuli njenog tijela pojačavalo osjećaj nepripadanja. Kupila je cigarete, plavi Walter iako već godinama je bila nepušač ukoliko se i u onom razdoblju prije mogla nazvati pušačem.

London je zaslužio neku proslavu, a ona mu nije mogla prirediti balone i nasmiješeno lice. Umjesto toga darovala mu je grimasu i smrad dima. Naslonjena na kiosk pušeći cigaretu zbog koje je glasno kašljala, je smetala trafikantkinji koja joj se vjerovatno zbog prirođenog životnog cinizma nije obratila, već joj je čvrstim, osuđujućim pogledom pokušavala dati do znanja da je vrijeme da ode. Delilah je znala taj pogled, pročitala ga je odmah, ali riječi su bili njeni pokretači, a ne geste. Trafikantkinja vjerovatno nije znala pročitati taj pogled.

Ugasila je dopola popušenu cigaretu tiho prošaptavši: „Dosta je ove patetične parade, Londone!“

S mjesta na kojem se nalazila nejasno je vidjela natpis ulice koja je skrivala njeno odredište. Morala je pronaći azil na par sati. Misli joj se nisu još uvijek smirile, a svakim korakom su joj se otkucaji srca sve više ubrzavali.

Kavana Proročice

U naletu vjetra, koji je na trenutak nadglasao njena sjećanja na pustolovine proživljene na svim mjestima toliko dalekim od Londona, zaškripala je drvena ploča s natpisom u gotici. Kavana Proročice. Pitala se, je li možda to njeno utočište. Više od svega joj je trebala tišina i mir, možda čak i samoća.

Njen prvi korak u utrobu kavane je popratilo zvonce na vratima ne dopuštajući joj tihi ulazak. Kao da je proputovala kroz vrijeme vrativši se u četrdesete. Brodski pod od tamnog drveta koji nije mogla povezati s vrstom je škripao pod njenim koracima. Reinhartova „I Saw A Little Star“ je pojačavala dojam vremenskog diskontinuiteta. Lagani udarci tvrde futrole gitare o njenu desnu nogu su tupo, neritmično odzvanjali u praznoj kavani. Uputila se prema najdaljem mjestu, drvenom stolu sa svjećnjakom i karanfilom u maloj staklenoj vazi nalik epruveti. Pogled je uprtila u tamnocrveni zid s uokvirenim fotografijama najvećih jazzera svih vremena te s ponekim nepoznatim licem koja je u kratkom trenutku tišine u glavi pripisala ljudima koji su na ovom mjestu nastupili. Improvizirana bina u kutu dijagonalno od nje joj je potvrdila mogućnost istinitosti te pretpostavke. Namrštila se.

Zašto bi se namrštila?
Osjetila je nešto što bi mogla pripisati nekoj vrsti pripadnosti. Osjećaj za koji je vjerovala da će izostati kada kroči nogom u stan, jer je izostao i kada je iskoračila iz aviona napokon se spustivši na londonsko tlo. Tek je tada pomislila da je možda njeno putovanje bilo besmisleno. Možda nikada nije bilo u pitanju ne pripadanje prostoru, možda jednostavno nije pripadala vremenu.

„Čime te mogu ponuditi?“ upitale su je smeđe oči.

„Kava s hladnim mlijekom, dvije vrećice smeđeg šećera, metalna žlicica i čaša vode s dvije kocke leda.“

Smeđe oči su joj nestale iz vidokruga i gledala je u ženstvena leđa nošena skakutavim korakom konobarice. Nekada je i sama bila takva. Još uvijek je bila takva. Vesela i druželjubiva, ali te je karakteristike izgubila pred poznatim licima. Među prstima je okretala kutiju cigareta okrnjenog sjaja, jer ona sama je ukrala jednu od njih dvadeset i sada ih je tek devetnaest počivalo u kutiji koju je ona krzala svojim prstima.

Smeđe oči su spustile kavu i čašu vode pred Delilah zaobilazeći je s leđa. Sjele su preko puta nje.

„Moja pretpostavka vezana uz tebe jest da češće naručuješ kavu nego što je radiš.“ oči su se stisnule, a tanke aristokratske usne su progovorile. „Smiješ pušiti ovdje. Još će samo jedna osoba doći, a on mi je prijatelj. Nema straha od tužbe.“

„Ne pušim, ali hvala.“

„Je li mi pretpostavka točna?“ Delilah je svoj čvrsti pogled položila na njene oči. Konobarica joj je uzvratila jednakom čvrstinom bez straha.

„Jest.“

„I mislila sam. Ne ostavljaš prostor za konobarska pitanja. Imaš iskustva naručivanjem kave.“ odložila je pladanj na stol nalaktivši se na njega. „Ja sam Number, a ti kao jedini gost imaš čast da te zapamtim.“

„Dawn.“ uvijek se predstavljala svojim srednjim imenom na putovanjima. Smatrala je da je ime nešto osobno, a srednje ime tek neugodna konvencija kao rezultat ljudske neodlučnosti ili u njenom slučaju patnje njenog oca za majkom. Tuđu patnju je uvijek bilo lakše predstaviti od one vlastite.

„Drago mi je.“ Delilah je očekivala da će se Number pomaknuti ili otići, ali ona je umjesto toga i dalje sjedila i fiksirala je do nepomičnosti svojim pogledom. Razgovor je trebao biti nastavljen.

„Zašto „Kavana Proročice“?“ upitala je nesvjesna činjenice da ju je zapravo naziv toliko okupirao i prevagnuo u njenoj odluci da uđe. Intuicija joj se izoštrila, a refleksi su njome vladali. Tako je i uspijela preživjeti deset godina samoće.

„Prijatelj me naziva Proročicom.“

„Zašto?“ znatiželja ju već dugo nije toliko morila. Osjećala je od trenutka kada Number nije skrenula pogled, da je posebna. Da i ona u sebi nosi nešto vrijedno otkrivanja.

„Jer mi brojevi govore.“ Delilah je klimnula glavom. Uz toliko iskustva s različitm ljudima i njihovim sposobnostima, nije si mogla dopustiti skepticizam. „Osjećam da mi ne vjeruješ u potpunosti, ali ti mogu dokazati. Želiš li to?“

„Imam li što izgubiti?“

„Nije pitanje gubitka, pitanje je želje.“

„Gubitak slijedi želju i naposlijetku želja ovisi o veličini gubitka.“

„Previše analiziraš. Ja ću se zadovoljiti s jednostavnim 'da' ili 'ne'.“

„Da.“

„Upozoravam te da sam uvijek sigurna u govor brojeva. Nemoj pokušavati demantirati. Pravila su pravila.“ Number je ruke položila na koljena rješavajući pladanj pritiska. „Visoka si 175 cm, teška si 60 kg, imaš 29 godina i rođendan ti je 13.04. Usput, sretan rođendan s dva dana zakašnjenja. Imaš dvoje starije braće ili sestara, jednog živućeg roditelja, jednu veliku ljubav i jednu veliku strast. U Londonu nisi bila deset godina. A posjetila si toliko puno mjesta na svijetu da je to broj koji nemam snage izgovarati. I da, vidim jednu nulu. Želiš biti sama.“

Pogledala je Delilah pogledom kojim se gledaju prosjaci, pogledom punim sažaljenja. Ustala je nečujno i u prolazu oslonila ruku na Delilahino rame šaptom rekavši : „Imam knjigu baš za tebe.“

Castor Jones : „Ovisni o svijetu“

Nije ni stigla primjetiti, a suza joj se kotrljala niz obraz. Godinama nije plakala. Castor je bio jedini koji ju je mogao natjerati na materijalizaciju emocija. Čak i ovako, kao prazno slovo na papiru, imao je tu snagu.


„Nadam se da razumiješ, D.“ rekao joj je taj muškarac svijetle kuštrave kose čisteći rubom prugaste mornarske majice svoje naočale. U drugačijim okolnostima bi se nasmijala, jer majica je bila prljavija od stakala njegovih naočala, ali tada je prebacivala svoj smeđi pogled s trave, koju je svojim tenisicama savijala i gnječila, na svoje znojne dlanove.

„Što da razumijem? Da odlaziš? Da me ostavljaš nakon sedam godina zajedničkog putovanja?“

„D. Ovo nikada nije bilo moje putovanje. Ovo je bilo tvoje putovanje, a ja sam bio samo prtljaga koju si tako strpljivo vukla sa sobom.“ progutala je slinu. Bio je to prvi put da je odlučila pred njim, Castorom, suspregnuti svoje osjećaje i ne dopustiti mu da vidi koliko je bila povrijeđena. „Ti ćeš uvijek biti žena mog života, ali više te ne mogu slijediti. Posustajem. Znaš da te volim i jednog dana, kada odlučiš stati, ja ću te čekati. Ali ovo više ne mogu.“

Nataknuo je na nos svoje musave naočale koje nisu mogle sakriti njegove zelene oči. Gledao ju je bespomoćno, željan riječi kojima će ona dopustiti da po prvi put on vodi putovanje. Umjesto toga ona je podigla svoju naprtnjaču i futrolu s gitarom te se primakla cesti ostavljajući njega, razočaranog i shrvanog iza sebe, naslonjenog na zelenu Ford Fiestu.

Podigla je palac i bez riječi čekala da joj netko stane. Nije se okrenula.



Prstima je lagano prelazila preko zlatnih slova naslovne strane sjećajući se trenutka kada je napustila osobu koja joj bila najbitnija na svijetu.


Zašto se nije okrenula?
Nije bila spremna stati, a još manje je bila spremna vratiti se. To je bio jedini način da ne dopusti da nju netko napusti. Morala ga je, kao i sve do tada, ona sama napustiti vjerujući da će to smanjiti prazninu. Ali nije. Praznina je ostala ista, a gorčina je postala nesnošljiva.


Otvorila je prvu stranu i pronašla posvetu, napisanu njegovim gotovo nečitkim rukopisom koji je naučila čitati vještinom apotekarki.

Za moju najdražu konobaricu i veliku prijateljicu,
koja krati moje usamljene jutarnje sate u kavani.
Castor.



„Zašto si mi dala ovu knjigu?“ njeno pitanje je tupo odzvonilo u praznom prostoru. Duke Ellington je progutao njene riječi.

„Naučio sam je da poveže ljude s knjigama. Ti si prva kojoj ju je dala.“ krv joj se sledila u žilama prepoznajući hrapav i samopouzdan glas. Nad otvorenu knjigu se spustila sjena ljudske glave. Primjetila je da se ošišao.

„Nisam čula zvonce na vratima.“

„Ne zvoni kada ja ulazim. Sablasti mu nisu drage.“ rekao je tiho, gotovo sjetno povlačeći stolicu lijevo od Delilah. Položio je lijevu ruku na knjigu te desnom nježno maknuo Delilahine. „Ova knjiga nije za tebe. Više bi ti odgovarao Tonio Kroeger.“

„Castor.“

„Delilah.“ podignuo je svoju knjigu do razine očiju lagano je njišući. „Jesi li je pročitala?“

Odmahnula je glavom. „Kako si me nazvao?“

„Layla.“

„Layla.“ ponovila je tiho. „Ne pristaje mi.“

Nasmijao se listajući stranice. „Nisi se promijenila.“

„Ni ti. I dalje donosiš zaključke naprečac.“

„Kao onaj da me voliš?“ u tom je trenuku zasvirao Louis Armstrong, „A Kiss to Build A Dream On“. Zastao je i pogledao je iznad ruba naočala. Delilah se nije pomaknula, jedva da ga je i čula. Nije došla u London da se suoči s njim, došla je da se suoči s mnogo davnijom prošlošću. Ipak, sustigla ju je ona bolnija.

„Pišče! Stigao si.“ viknula je Number pojavljujući se na vratima prostorije iza šanka.


***

„Pišče?! Zar te ne zovem ja tako?“ Delilah je bijesno provirila iza vrata svoje garderobe.

„Ne svojataj nešto što ionako nije tvoje.“ odvratila sam njenom našminkanom licu. Haljina se tek nazirala, ali sam i tako već mogla vidjeti da joj ne stoji onako kako joj je stajala kada ju je zadnji put obukla. Više nije imala onu koketnost s kojom ju je nosila onog dana kada su ona i Castor plesali flamenco u klubu u Barceloni, onog dana kada su se prvi put poljubili i onog dana kada joj ju je on skinuo s vitkog tijela. Valjda je bilo potrebno da joj je on i obuče kako bi čarolija ponovno oživjela.

Razumijela sam je. Ovo je bio veliki trenutak u Delilahinom životu. Ponovno se susretala s onim koji joj je značio svemir.


***


„Vidim, upoznao si Dawn, moju novu jutarnju mušteriju.“

„Dawn?“ pogledao je prema Delilah. „Mi smo stari prijatelji, koji se dugo nisu vidjeli.“

„Osjetila sam da joj trebam dati tvoju knjigu.“

„Vjerujem da ona dobro poznaje radnju.“

„Sada mi je neugodno te tražiti da mi pomogneš, ali mi muška ruka uistinu treba. Mogu li ga posuditi na trenutak, Dawn? Vjerovatno imate puno toga za nadoknaditi, tako da ću ga vratiti zaista brzo.“

Delilah je samo odmahnula rukom, možda i suviše nonšalantno. Nije ih otpratila pogledom već se posvetila listanju knjige s takvom pozornošću kao da se nadala da će joj Layla dati odgovor na poneko pitanje o njoj samoj.

U toj poletnoj melodiji i kovitlavoj odjeći u srcu Barcelone shvatio sam da je volim. Možda to nisam tada shvatio, ali sam joj tada nedovoljno snažnim glasom rekao koji nije uspio doprijeti do njenog nasmiješenog lica i savitljivog tijela u najljepšoj haljini koju su moje oči vidjele. Haljini koja je sakrivala tijelo koje su moji prsti tek kasnije te noći istražili.

Iz pretinca futrole gitare je izvukla olovku i na poleđini računa napisala poruku ostavljajući je pritisnutu između stranica knjige.

Za neke je riječi potrebna dozvola, a za neke događaje je potrebna šutnja.

Izašla je iz kavane, a zvonce za njom nije zazvonilo. Odjednom, susret s davnom prošlošću nije bila tako strašna. Trčala je prema njoj sa suzama u očima.

London je postao nacerena karikatura veličine koju je imao. Građevine pričaju priču koja se više ne može pročitati u ljudima. Mrzila je London, jer London je bio kriv za njen propali život.

|Komentari(52)| Print| #|



< kolovoz, 2010  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Da|Ne

Darkness

«Ali samoća dolazi u različitim oblicima. Ono što ćeš ondje naći moglo bi biti neočekivano.»
Haruki Murakami




Moj način ropstva. Rob sam vlastitih ideja. Ovo je način da ih se barem ponekad oslobodim. Da s vremena na vrijeme, poletim.

Dosadila mi je forma, ne odgovaraju mi pravila. Oprostite za nihilizam

Ja, pisac ove priče, nisam Delilah. Ne mješajte njene karakteristike s mojima, ne mješajte njen život s mojim i ne mješajte njene emocije s mojima. Stvaram priču, ne pišem autobiografiju.

Bubble.

Delilah



She's got everything she needs, she's an artist, she don't look back.

Delilah who's sitting worthlessly alone
But the tears on her cheeks are from laughter




Castor




Number

Library of soul.

msn: day.leah@hotmail.com

Last words.

Nema copyrighta. Ne tražim ništa čak ni čitanje.

Odbrojavanje je počelo....
1 | 2 |



graphical counters




Design by me.
With a little help from:

| x | x | x | x | x |