Epizoda 1
petak, 23.07.2010.
Kada je odlučila otići nije shvaćala da odlazi na put koji je odgađala cijeli svoj devetnaestogodišnji život. To je bio put za koji je bila predodređena od trenutka kada se rodila. Otišla je, zajedno s mladićem kojeg je poznavala jedva tjedan dana. A sada, nakon deset godina još uvijek putuje ne poznajući kraj. London, grad u kojem je odrasla postao je samo nejasna uspomena koju je nosila u malom kovčegu s natpisom 'krhko'. Napustila je disfunkcionalnu obitelj za čiju je disfunkcionalnost sama bila kriva. Usmrtila je majku svojim rođenjem. Još jedna od uspomena stavljenih u kovčeg .
Sjećala se mutno dana kada je odlazila i Cyrusovog pratećeg pogleda s prozora. Nikada nije saznala je li se nasmijao ili je zaplakao. Nikada se nije ni pitala, a već s prvim gradom u koji je otišla prekršila je jedinu stvar u koju je bila sigurna. Mislila je da će joj on nedostajati. Putovanje je izbrisalo osjećaje koje je imala prema svima onima s kojima je život dotad dijelila. Ostale su samo hladne slike kontura tijela i možda ako bi se potrudila bi se i sjetila poneke riječi.
***
„Nisam hladnokrvna kučka, pišče.“ viknula je Delilah iz istog onog kovčega dok sam pisala sve ove redove.
Ignorirala sam je, jer ona je odživjela puno od zadnjeg puta kada sam o njoj pisala. Više nije bila ista Delilah, a likovi koji su je prije okruživali su magično nestali iz mape međuodnosa koju sam davno nacrtala.
***
Gdje je sada?
Ako je i sami pokušate pitati neće vam znati dati odgovor. Pronašla je mjesto koje je postalo ishodište svih odlazaka što se iz njega radijalno protežu. Ruševna kuća u bezimenom selu s opadajućim brojem stanovnika koju je pretvorila u glazbenu kutijicu. Dok je tamo boravila one rijetke dane, čuo se zvuk gitare, jedina njena preostala poveznica s Londonom, a preko noći su zvukovi propadanja svirali svoju melodiju.
***
„Zar ćeš me ignorirati, pišče?“
„Hoću. Sklona si uljepšavanju, a postala si olupina i još uvijek si u poricanju.“
***
Što se dogodilo s mladićem?
Mladić je postao muškarac, a njihovi su se putevi razišli. Otišli su kako bi otkrili sebe. On je uspio to prije nje, napisao je knjigu za kojom je žudio. Nije više mogao pratiti njene tabane koji su je vječno svrbili i klaustrofobiju koja ju je gušila čak i onog trenutka kada su se popeli na Mont Blanc. Svijet, Zemlja, joj je bio premali. Ljudi su u sebi nosili tu predivivu crtu koju nije mogla zaobići jer se, kako pravcu i pristaje, protezala u beskonačnost, a Delilah se uvijek nalazila s krive strane.
Nije uvijek bila takva. Nekoć je pridavala važnost vremenu, prošlom i budućem, brojila ga je u danima, mjesecima, javljala se onima koje je napustila kako bi smanjila tu udaljenost koja je kidala niti povezivanja. Danas je vidjela samo jednu stvar, protok vremena koji je izblijedio njene šarene marame.
Gdje priča počinje?
Počinje u travanjsko jutro s njenim otvaranjem očnih kapaka na dvadeset i deveti rođendan. Protegnula se u krevetu i u gaćicama odšetala do ogledala da bolje promotri umorno lice koje su počele brazdati prve bore. Nije se sjećala kada je to zadnji put napravila. Lice je približila ogledalu jagodicama prstiju tapkajući po
kapcima, nosu, usnama i čelu.
„Danas nije dan za žaljenje.“ tiho se opomenula i sklopila oči kako bi izbjegla vlastiti prijekorni pogled. Duboko je udahnula i okrenula leđa svom odrazu te odlučnim korakom krenula prema dvostrukim vratima balkona. Uz škripanje ih je otvorila i osjetila je povjetarac koji joj je hladio uzavrelo tijelo.
„Ovo je moj život, ovo sam ja.“ ponovila je kao i svakoga dana svoju mantru, ali tračak nemira joj se uvukao u glas. U glavi joj je bljesnulo sjećanje, nestavši u sekundi, ali za sobom ostavljajući riječi davno zaboravljene prijateljice. „Svako mjesto na ovom svijetu nosi dio nas. Barem ljudi poput mene i tebe. Moraš putovati kako bi skupio što više djelova, ali London će ti uvijek dati posljednji komadić slagalice i sve će postati jasno.“
Po čemu je ovaj dan posebniji od drugih?
Prošlo je točno deset godina od njenog odlaska.
Odmahnula je glavom kako bi otjerala sve misli koje su je tjerale da razmišlja o prošlosti. Obukla je sivu haljinu stavljajući traku sa zvončićima kako bi nadglasala kaos u svojoj glavi te otišla u staru kuhinju s izbljedjelim ornamentima na zidovima. Sipala je jučerašnju kavu u jedinu čistu keramičku šalicu s popucalom glazurom te otvorila jučerašnje novine.
IDI U LONDON!
Šokirano je gledala u crvena slova te se zaljuljala u stolici kako bi oživjela melodiju zvončića koji su utihnuli, a njezin kaos u glavi je postao glasniji.
London je odredište snova. Sve što ste zaboravili tamo ćete pronaći. Sve za čim ste tragali tamo vas već odavno čeka. Ne odgađajte još deset godina. London te zove već danas.
Glupa reklama. Iznervirano je zatvorila novine i pokušala je smiriti ubrzane otkucaje srca. Popila je gutljaj kave no ispljunula ga je natrag u šalicu. Prašina se već nakupila. Je li bila sigurna da je to jučerašnja kava? Nije se mogla sjetiti.
Ponovno je otvorila novine na istu reklamu, ali ovaj put smirenije, znajući što je čeka. Neobično. Reklama je bila potpisana, a potpisalo ju je ime kojeg se nije sjetila već dugo. Ime njenog davnog suputnika, sada već eminentnog pisca, Castora. Nije ni primjetila da joj je osmijeh zatitrao na usnama. Već se godinama nije nasmijala. Možda je ovo bio znak.
Pogledala je po kuhinji ponovno otpijajući gutljaj kave, zaboravljajući na njenu bljutavost. Sada je bila spremna zaboraviti sadašnjost. Čak i dok se kretala, zvončići su šutjeli, dopustili su joj da se sjeti, da se sjeti prošlosti. Putne torbe su stajale u kutu, jučer se vratila. Zašto ne? Nema što izgubiti. Sve što je mogla već odavno izgubila.
IDI U LONDON!
Još je jednom pogledala u reklamu.
Zašto ne?
|Komentari(58)| Print| #|
| srpanj, 2010 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Da|Ne
Darkness
«Ali samoća dolazi u različitim oblicima. Ono što ćeš ondje naći moglo bi biti neočekivano.»
Haruki Murakami
Moj način ropstva. Rob sam vlastitih ideja. Ovo je način da ih se barem ponekad oslobodim. Da s vremena na vrijeme, poletim.
Dosadila mi je forma, ne odgovaraju mi pravila. Oprostite za nihilizam
Ja, pisac ove priče, nisam Delilah. Ne mješajte njene karakteristike s mojima, ne mješajte njen život s mojim i ne mješajte njene emocije s mojima. Stvaram priču, ne pišem autobiografiju.
Bubble.
Delilah
She's got everything she needs, she's an artist, she don't look back.
Delilah who's sitting worthlessly alone
But the tears on her cheeks are from laughter
Castor
Number
Library of soul.
msn: day.leah@hotmail.com
Last words.
Nema copyrighta. Ne tražim ništa čak ni čitanje.
Odbrojavanje je počelo....
1 | 2 |
With a little help from: